sex instruktori
gleda, a ne da
nakon napornog dana koji me totalno iscijedio(a nije još ni podne), sjedam za računalo da bih podijelila svoje misli, strasti i osjećaje s ostalim kolegama blogerima
nego, ovako bi blog započeo moj kolega politolog koji ima nadrelni kpacitet za pričanje gluposti. (sad se on jadan uvrijedio:-)
ugl, ne mogu pisati ovaj blog jer mi se neeeda...znam,dosadna sam, al tako je...
upravo sam bila testirati indeks i začudo, brzo sam došla na red...a redina je veća nego u pučkoj kuhinji nedjeljom...zašto bi naš faks podijelio poslove i osigurao jednu učionicu posebno gdje bi ostavili indekse i tako olakšao poslove i tetama u referadi?al kao i sve ostalo na našem faksu, i ovo mora biti pomalo kaotično i neorganizirano...al dobro...ja sam svoje obavila tak da me boli...jel...nešta...
bye
hodi da ti čiko nešto da
eh da, skontala sam da faks zapravo i nije loša stvar...jest da svaki dan trčim vamo-tamo jer skoro nitko ništa ne zna o tome gdje,šta,kako...ali faks je doba sazrijevanja...jebeš ti maturu,taj nazovi ispit zrelosti.ovo je ispit zrelosti, odlazak u drugi grad, gdje je sve novo i gdje sve što misliš da si znao o sebi moraš zaboraviti.kreće potpuno novi život,nova iskustva,nova učenja...
a ja sam odlučila to go with the flow
al ipak me najviše veseli ljeto preda mnom koje ću iskoristiti do maksimuma...
i onda opet u nove pobjede...
kraj
ne znam je li to zbog toga što mi završava prva godina, ili zbog vremena, ali malo me uhvatila želja za pisanjem...nije mi pretjerano drago što ću pisati na blogu, al ono, prestat ću konačno gunđati koliko ne volim bloganje...nego, polako postajem svjesna da ću još malo biti druga godina i to me malo plaši...odrastam...ranije nego što sam htjela i nadala se...i onda mi se počne vrzmati sto sitnica i misli po glavi, poželim odustati od svega, okrenuti se i otići odakle sam i došla.ali onda zastanem, pogledam oko sebe i vidim da sam dogurala i dalje nego što sam mislila da mogu.i to je veliki uspjeh...imala sam veliku želju odustati od ovog faksa jer mi je bilo sve čudno,novo i daleko...ali nisam.nastavila sam dalje.napravila sam mnogo stvari, bez ičije pomoći, za koje nisam mislila da ću moći.i dalje mi je sve čudno,ali me više nije toliko strah.pronašla sam neku snagu u sebi i prijateljima koja me gura dalje.znam da to sve zvuči jako patetično,ali što mogu kad je tako...
"don't give up
we still have us"
zar ne?
svakog dana, u svakom pogledu sve više napredujem
jesam već spomenula da mi se ne da pisati?sigurna sam da jesam....što je čudno...za osobu koja bi htjela postati novinarka imam jako malo želje za pisanjem, radom, kretanjem, disanjem uopće...što b' se reklo, nemam motivacije...skontala sam da je faks za to kriv.u srednjoj školi sam od jutra do mraka trčala, radila ovo, radila ono, pisala, radila na radiju, plesala, postavljala mjuzikle...imala sam petsto stvari na pameti.a onda dođoh u zagreb i vidi vraga, hlapim većinu vremena.zašto?zato što ili imam jedno predavanje dnevno, ili su predavanja tako maštovito poslagana da imam rupetine u rasporedu u kojima ne mogu ništa kvalitetno obaviti. i tako sam ja provela prvi semestar žaleći samu sebe, proklinjući ovaj faks i ležanjem pred televizorom gledajući sve žive serije...tek sam s vremena na vrijeme učila zbog čega sam sve dala pa sad ne moram okolo vijati bodove.al sve u svemu, bila sam iznimno letargična proteklih nekoliko mjeseci...a onda sam shvatila da sam doista plavuša i da se moram pobrrinuti sama za sebe jer mi nema više roditelja da se brinu.sama se moram pokrenuti i naći bar neki razlog zašto bih ostala studirati ovdje...i našla sam ga...prijatelji koji su došli sa mnom ovdje studirati, drugi ljudi koje sam upoznala(i shvatila da ipak nisu babaroge), ples, ali najviše to što sam upisala ono što sam htjela i što sam vjerovala u sebe tog davnog prošlog ljeta...nedostajao mi je taj osjećaj svemoćnosti, sreće i samopouzdanja...i polako sam ponovno tamo krenula...ne vjerujem da ću odmah dobiti neku veliku želju za kreativnim radom,ali sigurno neću više bježati od toga...polako,ali sigurno se vraćam pravoj sebi...
i znam da bi ovo trebao biti politički blog, ali ne mogu...ne da mi se razglabati o političkim stvarima jer mi je dovoljno što stalno slušam, gledam, čitam o politici...ona je sveprisutna, a mene to lagano živcira...znam da sam student fakulteta političkih znanosti i da je to prilično smiješna izjava, ali vjerujem da nisam jedina koja to misli...
i tako....odričem se politike...
jesu li blogeri novinari??
nego, u zadnje vrijeme sam bila dosta bolesna i imala hrpu problema i tako pa nisam stigla ništa pisati...a mogu reći i da mi se zapravo ne da. nisam ljubitelj bloganja pa mi se samim time uvijek smrkne kad otvorim ovu stranicu...
prije par dana sam pročitala jedan članak pod naslovom "jesu li blogeri novinari".prva reakcija mi je bila "naravno da ne", al reko, neću biti pretjerano kritična, ipak ima hrpa profesionalnih novinara koji su sve samo ne novinari. zapravo sam si kontala kako ima puno zanimljivih blogova, onih koji pišu zbog pisanja, a ne da bi nas obavijestili koliko su se opili u subotu ili se pohvalili koliko su cura/dečki zbarili...mislim da zapravo prvo treba definirati novinara...to je osoba koja na objektivan način piše/izvještava o nečemu...hm da...kao i svaka, i ova definicija ima puno mana. samim time se ništa skoro ne kaže kakav novinar mora biti, što je potrebno za to...naravsno, postoje neke etičke norme koje se novinari moraju držati, ali u današnje vrijeme svi to nekako lagano zaobilaze...po nekoj logici, dans novinar može biti svatko...što se može vidjeti svaki dan na televiziji, pročitati u novinama ili čuti na radiju...prema tome, blogeri JESU novinari...Jel izvještavaju?da, netko o tome koliko je piva popio, netko koliko je čevapa strpao u usta, a netko o ljudima koji ga okružuju...jesu li blogovi dosupni široj javnosti?jesu.napadaju li blogovi političare i ostle autoritete?naravno...
daklem, iako sam protiv blogova što stalno napominjem, moramo priznati da je to neki oblik novinarstva...naravno, ne uvijek objektivnog i verfikabilnog, ali ipak je...hm da
eksperiment...
odlučih ja napraviti jedan mali eksperiment...stavih blog u sex kategoriju pa me zanima hoće li ljudi nasjesti na to...jel, nemam pametnijeg posla pa se malo zekim...:-)
11.04.2007. u 22:15 | 1 Komentara | Print | # | ^kreiranje "treće jugoslavije"
daklem, i ja otvorih svoj blog...iako sam zagriženi protivnik bloganja, fakultet me primorao na to. I to ne bilo koji, već Fakultet političkih znanosti. I ja se sad tu moram praviti pametna i pisati o politici jer ću jednoga dana (ne daj Bože!) bit politički novinar. To nisu moje tendencije niti pretenzije, al šta se mora nije teško zar ne??
Ugl, zadatak nam je svaki tjedan pisati o politici...Čini se kao težak zadatak?Nimalo...Naši vrli političari se svaki dan brinu o nama jadnim smrtnicima izvaljujući razne gluposti ili, što je češće, radeći neke gluposti. Samo mal prolistajte neke tjednike ili sl...Prateći našu politiku postajem sve sigurnija u Einsteinovu slavnu tezu: "Samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost, a još nisam siguran za ono prvo!". No, ovaj tjedan me ne muče toliko političari, koliko neki žuti flyeri što su osvanuli po gradu. Tema im je upravo ova iz naslova: osnivanje treće Jugoslavije. Joooooooooj, osjećala sam se kao parna lokomotiva kad sam to pročitala, pogotovo zato što sam nekih pola sata prije gledala film o Vukovaru. I da ne duljim, moram na kavicu
, malo sam se zamislila...Jugoslavija se raspala prije 15 godina, za ljude je to možda puno, ali za povijest nije. I gdje god se okrenemo naziru se ostaci Jugoslavije: jugonostalgičari, Tito, Slovenija u EU...A ta povijest ide na ruku svjetskim velesilama koje nas i dalje trpaju u isti koš sa Bosancima, Srbima, Slovencima...Naravno njima nije bitno što smo mi davno prije imali svoju državu, svoj narod i svoje običaje. Punooooo prije negoli je Jugoslavija nastala. A bome i puunooo prije negoli si je Slovenija umislila da je država(nemojte me shvatiti krivo, ne blatim Sloveniju zabave radi, već zato što je činjenica da oni nemaju nikakve povijesne osnove za svoju državu jer ju nikada nisu ni imali, uvijek su bili nečija pokrajina...). Prije samo 150 godina smo bili među najjačim narodima u svijetu, jest kao dio monarhije, ali smo se znali izboriti za sebe. A sada se naši političari uvlače Europi tamo gdje ni sunce ne sija jer "nam to otvara put ka Europi". Da, možda. Ali su zaboravili na jednu stvar: u NATO i u EU ćemo ući samo kao Jugoslavija, ne kao Hrvatska. Naravno, nećemo se tako službeno zvati, ali će nas tako tretirati. Svi smo mi za njih Velike narode isti, seljaci s Balkana koji puštaju da ih se, jel...Neću biti prosta. Usput budi rečeno, ti seljaci su većini tih država pomogli u njihovim ratovima. Da nije bilo Hrvata ovdje bi vladao islam, a ne kršćanstvo. Čak je i Napoleon izjavio :"da imam vojsku od 100.000 Hrvata, pokorio bi svijet!"
Jedina istina o Jugoslaviji jest ta da je našim roditeljima tada financijski bilo puno bolje. Tito, kakav god da je bio, nije dao da mu narod gladuje. Ali unatoč tome, nismo imali svoju državu, jezik, entitet niti vjeru. Nismo imali slobodu. I sada kad smo je se konačno domogli, neki tamo glavonje nam suptilno nameću novu Jugoslaviju. Onu najgoru. Onu koja nas sve tretira isto, što hvala Bogu nismo. Onu koja potkopava stoljeća naših borbi, slave i uspjeha. Vjerujem da se ban Jelačić i ostala kompanija sad okreću u grobu dok gledaju što radimo našoj Hrvatskoj. Onoj za koju su prije 15 godina ginuli naši očevi, a oni koji nisu vidjeli ni "r"od rata sada dopuštaju drugima da ju gaze...
